Psihologinja i TV voditeljka Galina Timošenko govori o tome kako kriza može biti korisna.
Svi govore: kriza, kriza… I svi se boje: šta će biti dalje?! I ništa se neće dogoditi. Biće ono što je oduvek bilo. Prvo – loše, pa – jako loše, pa – što je moguće gore, pa – još gore, pa – kao i obično, pa – bolje, bolje… I onda – opet dobro. A onda je opet loše. Jednom riječju, kao i uvijek, takve stvari se dešavaju. Smiješno je što svi to znaju, ali se i dalje boje. Jer riječ je tako strašna - "kriza". Uzgred, šta je uopšte kriza? Ne znam da li će vas ovo obradovati ili uznemiriti, ali na grčkom, kriza je samo odluka, prekretnica, ishod.
Prvo - i izuzetno važno - ako postoji rješenje, onda je postojao problem, čak i ako ga nismo primijetili. I onda se postavlja pitanje: šta je to bio zadatak? Naravno, zadatak koji je postojao u nekom skrivenom obliku u privredi nas ne zanima. Važno nam je da shvatimo na koji naš životni zadatak nismo obratili pažnju. A mi to očito nismo vratili, ako je ekonomska kriza postala kriza i za nas. Zapamtite: život nas udara u čelo kada nismo primijetili njena brojna guranja u leđa? Dakle, koje je to gurkanje još uvijek trebalo zanemariti da bismo sada bili toliko zabrinuti? Postoji nekoliko opcija.
Opcija jedan
Čovjek nije postao tako visokokvalifikovan specijalista u svojoj profesiji, koji se ne rješava ni u najtežim vremenima. To znači da kriza sigurno nije posljednja u istoriji čovječanstva! - osoba ima vremena da postane takva da bi se osigurala za budućnost.
Druga opcija
Čovjek je svoju budućnost gledao samo na jedan način - naravno, na onaj koji mu se najviše sviđa. Budućnost će sigurno biti lijepa i bez oblaka, pa zašto se onda brinuti o mogućem crnom danu? To je ono o čemu nisu razmišljali. Uzeli su hipoteku, ima i puno kredita, depozita u banci, ako ih ima, onda samo rublja… I sudbina je udarila u čelo, odmah su sjeli na zemlju. Oni su se rastužili, plakali: šta ćemo sad mi, nesretnici? Čini se da opcija gubi sa svih strana: na kraju krajeva, sve se već dogodilo, ništa se ne može popraviti, zar ne? Ali ne baš tako.
Oni koji su se usudili da na sebi isprobaju sve čari dugog štrajka glađu dobro znaju: prvih nekoliko dana želite da pregrizete grkljan svima oko sebe, jer ne možete ništa drugo. Ali tada tijelo shvati da ga neće hraniti i čini sve da živi duže u ovim teškim vremenima. Osoba postaje tiha i smirena, mnoge stvari iz redova onih koje su se ranije činile glavnim sadržajem života odjednom ga prestaju uzbuđivati i uznemiravati… Sve zato što tijelo, koje uvijek brine o nama mnogo više nego što mi brinemo ono, uzima stvari u svoje ruke i odsijeca sve nepotrebno, fakultativno, pa čak i samo ne previše važno - tako da ostane više energije za potrebno. Dakle, u krizi, tako nemarni romantičar konačno ima priliku da revidira svoje potrebe - i zapravo svoje životne vrijednosti općenito.
Treća opcija
Čovek je navikao da bude na pijedestalu. On je pametan, snažan, talentovan, nije ga svaki rad dostojan… Ovo je, inače, vrlo rizično - i to ne samo sa stanovišta mogućih ekonomskih kriza: padanje s bilo kojeg pijedestala mnogo je bolnije nego pada sa zemlje na zemlju. A takav ponos se obično očituje ne samo u podjeli mjesta na dostojne i nedostojne, već i u potpuno istom odnosu prema ljudima. I sada takva osoba dobija neprocjenjivu priliku da se vrati na zemlju (naravno, ne na najbezbolniji način…) i ponovo preispita svoje poglede na život. Vozovi će ići do metroa, a tamo su vozači - sudeći po oglasima - uvijek traženi. A tokom krize ne možete bez selidbe.
Vjerovatno su moguće i druge opcije, ali sve će se odnositi na ignoriranje guranja u leđa i iznenadno pojavljivanje posebnih kriznih prilika. Sve se radi o grčkim korijenima riječi "kriza". Međutim, postoji i nauka, koja je davno istraživala ovaj koncept u raznim oblastima i napravila mnoga vrlo radoznala zapažanja. Na primjer, činjenica da kriza nije samo neophodno, već i neizbježno svojstvo svakog procesa.
Ovo je opet o krizi kao prekretnici. Procijenite sami: nemoguće je stalno ići pravo. Zemlja je, naravno, okrugla, ali ima i okeane - prije ili kasnije ćete naići na njih. A onda – jedna od dvije stvari: ili tvrdoglavo nastaviti ići u istom smjeru i zagušiti se, ili se isključiti. Drugim riječima, ili proći kroz krize i preživjeti, ili… Da vidimo sa ove tačke gledišta koliko je kriza svako od nas uspješno prebrodio u životu.
Odrasla osoba nije ni sanjala o takvim iskušenjima koja su na sudu svake bebe koja teži da se rodi. Kriza od tri godine, kada dete odjednom počinje da shvata da u svetu ne postoji samo holističko „nešto“, već „ja“okruženo svim ostalim. Kriza prvog odvajanja od majke, kada dete krene u vrtić. Kriza polaska u školu, kada dete shvati da je bezbrižan život gotov i da ćete od sada morati stalno nešto da radite. Kriza diplomiranja, kada moraš početi da odlučuješ gde ćeš i šta da radiš…
Mislite li da su krize gotove? Ništa slično ovome. Pred vama je još kriza stvaranja porodice, kada svoju slobodu treba da počnete da povezujete sa slobodom druge osobe, kriza rađanja sopstvenog deteta, kada morate da preuzmete odgovornost za tuđi život, kriza smrt tvojih roditelja, kad si ti sam na redu, kriza „praznog gnijezda“, kad djeca odrastu i napuste porodicu… U redu je, snalazimo li se nekako?
Šta da kažem: svaka žena jednom mjesečno prolazi kroz svojevrsnu krizu hiperprodukcije, kada se iz organizma izluči nezatraženo jaje, a to je povezano i sa nekom neugodnošću… Nije fatalno? A ti kažeš - kriza, kriza…