Kada je slavnoj glumici Lynn Redgrave dijagnosticiran rak dojke, njena kćerka Annabelle počela je kontinuirano dokumentirati majčinu bolest. Ovi dnevnici su nedavno objavljeni kao posebna knjiga. Predstavljamo vam izvode iz njega.
HRONIKA JEDNE BOLESTI I PUT DO IZLJEČENJA
Lynn Redgrave je jedna od najomiljenijih britanskih glumica. Nominirana je za Oskara, glumila je u filmovima Glitter, Spider, Gods and Monsters. Nakon što je saznala za strašnu dijagnozu, Lynn je prošla težak put od kolapsa do preporoda. I na ovom trnovitom putu podržavala ju je ljubav najmilijih, a na prvom mjestu - najmlađe kćerke Anabel.
Annabelle, 23, najmlađa od troje Lynn djece, kaže da su ona i njena majka imale jedinstveno iskustvo prolazeći kroz iskušenje rame uz rame. „Postali smo bliski prijatelji“, kaže ona. - Prestala sam da je gledam samo kao majku. Sada za nas nema teme o kojoj ne možemo razgovarati.”
subota, 28. decembar 2002.
"Zamišljam kako bih izgledala bez grudi. Pritisnuo sam ga, čineći ga gotovo ravnim, i pogledao se u ogledalo. Pokušao sam da shvatim kako će izgledati ova ravna stvar sa ožiljcima. Možda sam se zato danas probudio tako rano: probudile su me misli kako će biti. Preživeću, znam, osećam - kako da se ne oporavim? Uradiću to, oporavak će biti moj cilj. I ja ću to postići.
Možda je ovo lekcija meni, meni i drugim ljudima, da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Život je putovanje. I trebali bismo cijeniti svaki korak u tome.”
utorak, 14. januar 2003.
"Osjećam se tako mlado! Tako super! Kako mogu imati bolest opasnu po život? Osjećam se kao da sam dobio neobičan poklon. Primjećujem svaku sitnicu, tako jasno osjećam svijet oko sebe sa svim njegovim bojama, osjećajima. Živim život punim plućima jer sam pod nadolazećom giljotinom smrti za koju se iznenada pokazalo da je blizu.”
petak, 17. januar 2003.
"Jučer nisam mogao ništa napisati jer sam bio u 'Zemlji morfijuma'. Operacija je bila uspješna. Najbolji trenuci bili su povezani sa grupom ljudi koji su ispred vrata čekali dozvolu za ulazak. Smejući se, zaljubljeni, ušli su u sobu. Bio sam pri svijesti ili ne. Moj sin Benji je stigao. Moj zgodni Benji. Moja Annabelle je spavala sa mnom na krevetu na razvlačenje. Vidio sam svoj ožiljak - nije tako strašno. Jedino što me brine je prognoza za budućnost - koliko hemoterapije itd. Osećam se dobro - ne smeta mi ožiljak, dobro sam. Dobro sam. Svi su veoma ljubazni prema meni.”
ponedjeljak, 3. februar 2003.
"Jučer je bio prekrasan dan. Išao sam na bogosluženje. Propovijed je zaista ostavila utisak na mene. Osjećao sam da plačem: zbog Baha koji svira na orguljama, zbog parohijana. Do kraja službe osjećao sam se mirnije i optimističnije. Pozdravio nekoliko ljudi, popio kafu. Želim da se osećam kao deo celine. Pomaže shvatiti da nisam jedini sa tako ozbiljnim problemima. Jedna žena je ustala i zamolila svoju zajednicu da se pomoli za 26 muškaraca i žena koji su kampovali sa njenim mužem u jugoistočnoj Aziji. Sve je ovo pomoglo da moja lična osećanja stavim na zadnju stranu.”
subota, 21. jun 2003.
"Bez sumnje, proživio sam dane kada sam bio užasno blizu smrti. Ili je to bio strah od ponovnog pokretanja hemoterapije. Strah od ponovnog gubitka cijele kose. Strah da ponovo vidim iznemoglo, natečeno lice u ogledalu.”
subota, 28. jun 2003.
"Odjednom se nisam toliko uplašio. Šta da bude. Strah od prerane smrti je nestao. Osećam se dobro. Sretan sam. Lako je zatvoriti oči ispod instrumenata i povući se u sebe. Nisam na stolu. Nisam ozračen, ja sam sa svojim najmilijima. Moja mašta se poboljšala tokom ovog dobrog starog putovanja. Blizu bine, na svakoj emisiji Talking Heads, progone me duhovi. Tata, mama, dadilja, Corine, Robert Stevens, Noel Coward. Oni me tjeraju odatle.”
utorak, 1. jul 2003.
"Na stolu za zračenje pala mi je misao. Liječiti se od raka je životno potvrđeno. Sada zaista živim. Ne želim ništa da propustim. Ne skačem naprijed, već samo živim, primjećujem i cijenim svaki trenutak svog života, svaki detalj.”